Istraživači sa Sveučilišta u Bristolu predstavili su revolucionarni pristup društvenoj robotici koji crpi inspiraciju iz terapije uz pomoć konja, s potencijalom da transformira način na koji roboti komuniciraju s ljudima u terapijskim okruženjima.
Istraživački tim, predvođen Ellen Weir s Fakulteta znanosti i inženjerstva u Bristolu, otkrio je da terapeutski roboti ne bi trebali djelovati kao pasivni suputnici, već kao aktivni suradnici, slično terapijskim konjima. Ovi roboti dizajnirani su da odbijaju interakciju kada su korisnici pod stresom ili emocionalno uznemireni, a pozitivno reagiraju samo kada osoba pokaže smirenost i emocionalnu regulaciju.
Studija, predstavljena na CHI '25 konferenciji o ljudskim faktorima u računalnim sustavima u Yokohami, dovodi u pitanje konvencionalnu filozofiju dizajna društvenih robota. Trenutni modeli obično daju prednost poslušnosti, predvidljivosti i udobnosti korisnika, no istraživači preporučuju da terapeutski roboti trebaju pokazivati veću autonomiju umjesto jednodimenzionalnog prikaza prijateljstva i poslušnosti.
Inovacija je nadahnuta intervencijama uz pomoć konja (EAIs), gdje pojedinci komuniciraju s konjima putem govora tijela i emocionalne energije. U tim terapijama, ako netko pristupi s napetošću ili emocionalnom disregulacijom, konj odbija njihove upute. Kada osoba postane smirena, jasna i samopouzdana, konj pozitivno reagira. Taj efekt 'živog ogledala' pomaže sudionicima da prepoznaju i prilagode svoja emocionalna stanja, poboljšavajući unutarnju dobrobit i društvene interakcije.
Projekt predstavlja značajan napredak u tehnologiji tretmana mentalnog zdravlja. Pod vodstvom Weir, istraživački tim inspiriran je EAIs-om, dobro utemeljenom komplementarnom praksom koja kombinira tjelesnu aktivnost s kognitivnom stimulacijom. Ove intervencije posebno su vrijedne za osobe s PTSP-om, traumom ili autizmom koje se teško nose s konvencionalnim terapijama razgovorom.
Ovakav pristup ima transformativni potencijal za robotsku terapiju, pomažući korisnicima da razviju samosvijest i vještine regulacije. Osim terapije, koncept bi mogao utjecati na interakciju čovjeka i robota u drugim područjima, poput treniranja robota za razvoj društvenih vještina, emocionalnog coachinga i upravljanja stresom na radnom mjestu. Ključno je pitanje mogu li roboti doista replicirati – ili barem nadopuniti – emocionalnu dubinu interakcija između ljudi i životinja.
Weir je istaknula da, osim u terapiji, koncept ima širu primjenu jer bi emocionalno responzivni roboti mogli biti korišteni u obrazovanju, brizi o dobrobiti na radnom mjestu i treniranju društvenih vještina za osobe s neurorazličitim stanjima. Iako nije jasno mogu li roboti doista replicirati emocionalnu dubinu interakcija između ljudi i životinja, istraživači vjeruju da bi ipak mogli imati značajnu ulogu u podršci emocionalnom blagostanju, osobito u okruženjima gdje tradicionalna terapija nije dostupna.